Kad još lani počeh pisati u „Književniku“ o pravnijem običajima, namjera mi bijaše, iz svakoga glavnoga odsjeka prostrane juridičke nauke navesti u raspravi samo po jedan ili dva primjera, kojim bih potvrdio da se dotični običaj još u narodu nalazi u punu životu. Ali dok radnja napredovaše, svaki mi skoro dan po nekoliko novoga materijala pod ruku dolažaše, na koji kad bih jednom naišao, nije mi se nikako dalo da ga neupotrebljena ostavim. To je uzrok, te neuredivši nego samo građu koja spada u privatno pravo, rasprava moja naraste do veličine prilična dijelca.

Premda mi nimalo žao nije što je spis ovoliko porastao, jer to najbolje pokazuje koliko još ovake građe u narodu zanemareno leži — ipak, da bih poprimio u svoj spis što je više moguće od onoga što mi tijekom radnje do ruku dolažaše, bijah usilovan kadkad se i odalečiti od stroge sisteme, te građu, kojoj bi pravo mjesto bilo u poglavlju koje je već do tada naštampano bilo, uvrstiti na drugo manje zgodno mjesto. To ipak za manji grijeh držim, nego da sam za ljubav praznoj formi, bez traga ostavio mnogo dragocjene građe, i to samozato što bi na drugome mjestu malo bolje pristajala.

I gradiva koje spada u drugi dio ove radnje, tj. u javno pravo, ja već imam sabrana i pripravljena dobru rukovet — ipak ne mogu označiti upravo kad će mi poslovi dopustiti da ga uredim za izdanje — evo se dakle žurim izdati barem ovu svesku i to ne samo radi toga što ona i za sebe sačinjava cjelinu, nego i za to što je njezina sadržina, koja bi već u ,,Književniku“ objelodanjena, od učenih ljudi veoma ljubazno primljena.

Što se u ovome apisu mjerno mnogo više bavih sa jugoslovenskim plemenima nego sa ostalijem, to bi radi prostoga uzroka, što mi za Slovene na jugu, kako je naravno, mnogo lakše bilo doprijeti do izvora, pa se po tomu za njih i građe najveće prikupilo.

Za nepotpunost i druge nedostatke koje će može biti čitalac naći u ovome djelu, osobito ako dobro ne promotri njegovu narav, smjer i zadaću, ja sam se već unaprijed opravdao na nekoliko mjesta u samome djelu — izlišna je dakle ovdje o tomu i najmanja riječca. Ali i bez svega toga, kad se promisli, da je ovo prvi pokus poveće i sistematične radnje na polju slovenskog,,nepisanog prava“, nadam se da će i najstroži sudac umjeren biti u svojoj presudi.

Da bih prištedio prostora, od mnogo izvora iz kojih sam crpao ili djela koje sam navodio u ovome spisu, navodio sam samo skraćeni naslov, ali ipak mislim da će dosta biti da bi se dotična djela poznala. Ako bih ipak s koje strane kakvu tužbu čuo u tome obziru, ja ću u drugoj svesci to nadoknaditi poređavši u posebnom spisku svekolike cijele naslove knjiga ovdje skraćeno navedenih.

Naprotiv, žive izvore, tj. onu gospodu rodoljuba koji mi tijekom ove radnje, po nešto nigdje prije nezabilježenog materijala priopčiše, i kojih imena i zvanja na dotičnim mjestima također skraćena navedoh, ovdje ću odmah popuniti, ne budući ih za sada nego malo. Glavnijem četirima osobama. gg. grofu N. Puciću, P. Odžakovu, S. Milinoviću i V. Ivanovu-Želudkovu, kojih sam i imena i zvanja potpuno naznačio, imaju se dakle pridodati slijedeća gospoda:

Slavomir Gjuro Belošević, plem,. doktorand prava u Beču.

Marin Lucijanović doktorand bogoslovlja u Augustineumu u Beču.

Ivan Maršo, plem. koncipista kod kr. dvorske kancelarije hrvatske u Beču.

Ignjat Orožen, paroh glavne parohije sv. Krsta kod Rogatca u Štajerskoj.

Mihail Fedorovič Rajevskij, kavalijer i mitronosni prota kod carskog ruskog poslanstva u Beču.

Aleksandar Sandić bivši urednik Ost und Westa, sad profesor u Novom Sadu.

Josip Vukelić bogoslov u bisk. sjemeništu u Senju.

Svoj ovoj gospodi zahvaljujem evo ovdje najtoplije za njihov trud i molim ih da i u buduće na ovaj predmet nezaborave.

Čitalac će se može biti začuditi kad ugleda tolike štamparske pogrješke (isto kao što se i sam začudih kad ih prvi put ugledah) ali će se to čuđenje podobro umanjiti kad mu se kaže da je ovo djelo najprije u časopisu u više puta štampano, pa svaki put izvučeno po nekoliko stotina eksemplara za pisca — a što je najviše, da pisac stanuje prilično daleko od mjesta gdje se djelo štampalo pa zato nije ni mogao lično nadgledati štamparski posao. Popravke koje sam na kraju knjige priložio izliječiti će stranom poveće pogrješke: pomanje moradoh ostaviti da sam čitalac popravi.

Svijem onijem koji su mi ili pri sastavljanju ili pri štampanju ovoga djela kojim mu drago načinom na ruku bili, evo im ovdje najučtivije zahvaljujem –– u tome obziru dužan sam osobito zahvalno napomenuti svoje učene prijatelje: g.g. Đura. Daničića i Vatroslava Jagića u Zagrebu i Hermenegilda Jirečka u Beču. 

U Beču pri svrsi decembra 1866.

V. Bogišić